Budim se. Nesigurno pomjeram teške kapke, jačina svijetlosti me zaslijepila. Zatvaram oči. Pokušavam se sjetiti gdje sam i šta se događa. Pokušavam pomjeriti tijelo, ruku..bilo šta, ne ide. Previše boli. Neka gumena cjevčica priključena mi je u ruku. Neka tečnost kola mi venama, osjetim.Čujem zvuk nekih čudnih aparata oko mene. Pokušavam se priviknuti na novonastalu situaciju. Slagalica se polahko slaže. Sjećam se svega. Ali boli. Ne znam šta više. Prva misao si opet ti Harolde. U tom trenutku ulazi doktor, bijeli mantil mi već postaje mrzak. Zatvaram oči, suza suzu sustiže. Obećao si. Dao si mi riječ te vrele ljetne noći da ćeš biti tu, ti si mi dao nadu, bio si moj vjetar u leđa. A gdje si sada ? Gdje su te krupne riječi ? Zar je nestalo sve ?

Vjerovatno bih trebala spavati u ove sitne sate, ali ne mogu..ne mogu prije nego kažem sve ono što mi leži na duši već duže vrijeme. Zbog obaveza nisam bila u prilici pisati neko vrijeme, a svega je bilo.  Prvo, sa ponosom mogu reći da sam očistila semestar sa vrlodobrim ocjenama, imala sam samo jedan ispit na popravnom kod jako teške profesorice ali sam joj našla caku, daje pitanja iz fusnota, koja bolest -.- .

Danas sam imala prvi razgovor za posao, po prvi put u životu, i primljena sam . Imala sam ogromnu tremu jer sam znala da moram biti što više ozbiljna i profesionalna a to nisam, dosta sam komunikativna i veliki šaljivđija. Čitavo jutro sam spremala neki govor i odgovore na najčešća pitanja, na kraju ništa od toga nisam rekla. Na kraju sam sve okrenula na šalu sa određenom dozom humora, jer to sam ja i eto, dopalo im se. Sad je red na meni da pokažem svoje kvalitete i nadam se da ću moći to, jer ovo je moj posao iz snova. To je ono čime se želim baviti u budućnosti. Organizacija, marketing, konferencije, mladi nevjerovati ljudi, pozitivna energija i tim iz snova.

Još više sam se razočarala u muški rod. Ovaj što me kao muva već mjesec dana, šalje neke poruke “Bože” na kraju ga provalim da ima djevojku, sreća moja pa pripadam nekome drugom i što nisam pristala na njegove poruke, nego sam ostala regularna. Ali nije mi jasno, ako si već sa jednom osobom i još imaš sve u toj vezi, nema šta da ti nedostaje, koji đavo se uvaljuješ nekome drugom ? Ne podnosim takve muškarce, bez obzira kakav je razlog (kod ovog je to što me nikad nije mogao imati, a svaka je pala na njegov šarm), budi ono što ti je Bog odredio, i nisi veće muško ako muvaš njih 5, baš suprotno.

 

A što se tiče tebe Harolde..decembar, januar i evo februar a ja ne mogu da krenem dalje, ne mogu da pogledam nekog drugog, a toliko ih je. Ni jedan nema ono što sam u tebi ljubila. I ne mogu da te kunem, psujem, da budem ljuta i šta sve već ne. Ne mogu to ja. Kad moje si sve. Još uvijek.

Nikad nisam vjerovala u proricanje sudbine, iz razloga što sam odgojena da gledam na to kao na grijeh jer eto niko sem Boga ne zna što nas čeka. Međutim, jučer mi dolazi komšinica za koju znam da se bavi time rekreativno (da tako kažem) i da je mnogim osobama pogodila određene stvari. Sjećam se jedne djevojke koja malo podalje živi od nas i koja je rijetko izlazila, većinu vremena je provodila kući ili u salonu gdje radi, frizerka je. Stalno se žalila kako nema momka, kako će ostati sama bla bla a Boga mi i godine su joj išle. Njoj ti je Zineta (tako se zove ova mi komšinica) bacila karte i rekla da će upoznati mladića u aprilu te godine i iste te se udati u julu. Svega mi tako je i bilo. Jednoj ženi je pogodila da je muž vara i da ta sa kojom je vara čeka muško dijete, bilo tako.

Taborimo mi već sat vremena, čekamo moju mamu da dođe od doktora, i ja ti njoj onako u šali “Zineta otvori mi karte, reci mi šta me čeka” i onda je išlo jedno 15tak minuta nagađanja, šta ja to hoću da znam, pa ako me zanima ljubav moram da kažem ime momka, a ja se sve predomišljam da li da kažem jer stvarno nisam taj tip djevojke da po naselju pričam svoje ljubavne jade, mali je broj onih koji znaju nešto o tome i to su većinom moji bližnji. I hajd kažem ja njoj samo ime. Kaže prvo će grah da mi baci, jer tu može da vidi prošlost, sadašnjost i budućnost. Hajd reko. Ako mi pogodi prošlost, nastavit će dalje..ako ne, nikome ništa. Iz džepa izvadi 42 graške, kroz osmijeh promumlja kako ona to uvijek sa sobom nosi, stavi ih u šaku i poče nešto učiti. Meni došlo da se smijem ali reko biće nepristojna, ne priliči mi. Baci ona te graške na sto, nešto ih poče skupljati u neke grupice i poče pričati. Imala sam momka, prvog momka, jake emocije i sa jedne i sa druge strane, zahlađenje odnosa, on u problemima, moje suze, briga, ali se sve dobro završi u moju korist. Nismo više skupa. Ja ostala bez texta, ona me gleda sa onim njenim crnim očima, imam osjećaj u dušu mi prodire, osmijeh joj otkriva jedan zlatan zub i sa glasom koji odiše nadom pita “jel’ ?”. Ja ni pet ni šes’ potvrdim, progutam knedlu koja mi stoji u grlu i tražim da nastavi. Jer ljudi dragi, sve je pogodila. A sigurna sam da niko u naselju ne zna za tog prvog momka, osim moje mame jer su sa njim bili ogromni problemi. Al’ sad slijedi zanimljiv dio, ono zbog čega sam joj i tražila da mi učini uslugu. Kakva mi je budućnost sa bivšim, kojeg ni dana danas nisam preboljela. A evo već su dva mjeseca prošla. Pogodi mi da smo udaljeni, što i jeste, ja sam u Sarajevu a on u Zagrebu, pogodi i to da smo raskinuli zbog moje nesigurnosti i reče mi da između nas još uvijek nije gotovo, doći će do obnavljanja odnosa, vidjet’ ćemo se, ali ni to neće dugo trajati i ja ću opet biti razlog tome. Budućnost mi je sjajna, to neću da pričam, dobar mi je grah pao 😀 (sad tek kontam smisao te rečenice haha). Onda mi je otvorila i karte, približno isto mi je i rekla još je samo dodala da ima uticaj i drugih osoba na njega. Mada mislim da svaka proročica to mora da kaže, čisto da začini situaciju.

Dva dana ima kako se to desilo i ja svojima nisam smjela reći za to, ružit’ će se. Ali dragi moji, sretna sam što mi je dobar grah pao za budućnost, ali ni upola mi nije drago kao za ovo što ćemo se vidjeti. Ja jednostavno vjerujem da će se desiti to, mora, želim da se to desi. Makar još jednom da ga zagrlim, da smirim dušu, da naslonim glavu na njegova široka ramena, da ga štipam, gnjavim..da ga volim. Makar to bio i samo jedan dan. Dovoljan mi je.

Nisam pisala haman 5 dana, zapostavila sam jedino mjesto gdje sam imala hrabrosti da pričam o tebi. I to što sam nakon dvije godine ponovo otvorila blog, ti si razlog tome..da ti jednog dana predočim i kažem sve ono što sam htjela a nisi mi dao šansu i da vidiš šta si uradio od jednog srca koje je više puta bilo pregaženo ali je opet imalo mnogo toga da ti pruži.

Ispitni rokovi su, sama sebi namećem mišljenje da sam okupirana njima, da zbog učenja nemam vremena da mislim o nama , da pišem što mi je na duši a zapravo, istina je, da sam razmišljala je li sve ovo vrijedno ? Jesi li ti vrijedan moje emocionalne sjebanosti. Umorna sam od ovog ludila.
Umorna sam od dosadne patetike koja već navlači izlizane kapute čežnje za tobom. Umorna sam od prošlosti. I želim otići. A onda, dovoljno je samo da te neko spomene i da sebi dopustim još jedan poraz, da pustim lavinu tuge koja se skuplja oko srca i suze iz ostave moje nesigurnosti. Ruke će opet zadrhtati, sivi oblak čežnje će se ponovo spustiti preblizu mome bolu…i padam, opet a ti nemaš pojma kako me lome u duetu, svirajući melodiju tvog smijeha. Najdražeg smijeha.

I bojim se, i stalno se pitam..hoće li moje srce jednog dana nekog drugog pustiti u svoje odaje, hoće li imati hrabrosti za to. Hoće li mi nečije oči ponovo biti najdraže i osmijeh najljepši. Hoću li se na tuđe ruke naviknuti, hoće li doći osoba čije će riječi manje da bole. ??

Kao i većina blogera prisiljena sam doći na ovu stranicu, da se naš blogger.ba ne gasi vjerovatno nikad i ne bih prešla ovamo. Sve mi je ovo previše komplikovano, nakićeno puno puno svega. Ili je samo potrebno vrijeme da se priviknem i da shvatim da blogger.ba nestaje.

Teško mi pada to, odrasla sam, sazrela uz tu stranicu. Upoznala jako drage osobe, smijala se, plakala sa njima..živjela sam sa njima. I sad, sve to nestaje..mnogi od njih prestaju da pišu u potpunosti. A ja imam osjećaj kako gubim prijatelje, ostajem sama..i bojim se. Čudno ali da. Šta ako ovdje ne bude kao i tamo. Šta ako sve izgubi svoj smisao i čar.

Jeste, svi smo mi otvorili blog kako bi imali naših 5 minuta, kako bi stvorili jedan naš kutak gdje bi smo mogli pisati o svemu,  a ponajviše o stvarima koje nismo mogli reći na glas. Ali prijateljstva koja su nastala su nešto neprocjenjivo i zaista bih voljela da ne odustajete od pisanja nego da i ovdje napravimo “naše” mjesto, koliko god ovo djelovalo komplikovano možemo pokušati :).

 

Poželit’ ću si dobrodošlicu 😀