Budim se. Nesigurno pomjeram teške kapke, jačina svijetlosti me zaslijepila. Zatvaram oči. Pokušavam se sjetiti gdje sam i šta se događa. Pokušavam pomjeriti tijelo, ruku..bilo šta, ne ide. Previše boli. Neka gumena cjevčica priključena mi je u ruku. Neka tečnost kola mi venama, osjetim.Čujem zvuk nekih čudnih aparata oko mene. Pokušavam se priviknuti na novonastalu situaciju. Slagalica se polahko slaže. Sjećam se svega. Ali boli. Ne znam šta više. Prva misao si opet ti Harolde. U tom trenutku ulazi doktor, bijeli mantil mi već postaje mrzak. Zatvaram oči, suza suzu sustiže. Obećao si. Dao si mi riječ te vrele ljetne noći da ćeš biti tu, ti si mi dao nadu, bio si moj vjetar u leđa. A gdje si sada ? Gdje su te krupne riječi ? Zar je nestalo sve ?