Stari post (21-01-2015)

3

Nisam pisala haman 5 dana, zapostavila sam jedino mjesto gdje sam imala hrabrosti da pričam o tebi. I to što sam nakon dvije godine ponovo otvorila blog, ti si razlog tome..da ti jednog dana predočim i kažem sve ono što sam htjela a nisi mi dao šansu i da vidiš šta si uradio od jednog srca koje je više puta bilo pregaženo ali je opet imalo mnogo toga da ti pruži.

Ispitni rokovi su, sama sebi namećem mišljenje da sam okupirana njima, da zbog učenja nemam vremena da mislim o nama , da pišem što mi je na duši a zapravo, istina je, da sam razmišljala je li sve ovo vrijedno ? Jesi li ti vrijedan moje emocionalne sjebanosti. Umorna sam od ovog ludila.
Umorna sam od dosadne patetike koja već navlači izlizane kapute čežnje za tobom. Umorna sam od prošlosti. I želim otići. A onda, dovoljno je samo da te neko spomene i da sebi dopustim još jedan poraz, da pustim lavinu tuge koja se skuplja oko srca i suze iz ostave moje nesigurnosti. Ruke će opet zadrhtati, sivi oblak čežnje će se ponovo spustiti preblizu mome bolu…i padam, opet a ti nemaš pojma kako me lome u duetu, svirajući melodiju tvog smijeha. Najdražeg smijeha.

I bojim se, i stalno se pitam..hoće li moje srce jednog dana nekog drugog pustiti u svoje odaje, hoće li imati hrabrosti za to. Hoće li mi nečije oči ponovo biti najdraže i osmijeh najljepši. Hoću li se na tuđe ruke naviknuti, hoće li doći osoba čije će riječi manje da bole. ??

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *