Kud svi Turci, tu i mali Mujo.

7

Kao i većina blogera prisiljena sam doći na ovu stranicu, da se naš blogger.ba ne gasi vjerovatno nikad i ne bih prešla ovamo. Sve mi je ovo previše komplikovano, nakićeno puno puno svega. Ili je samo potrebno vrijeme da se priviknem i da shvatim da blogger.ba nestaje.

Teško mi pada to, odrasla sam, sazrela uz tu stranicu. Upoznala jako drage osobe, smijala se, plakala sa njima..živjela sam sa njima. I sad, sve to nestaje..mnogi od njih prestaju da pišu u potpunosti. A ja imam osjećaj kako gubim prijatelje, ostajem sama..i bojim se. Čudno ali da. Šta ako ovdje ne bude kao i tamo. Šta ako sve izgubi svoj smisao i čar.

Jeste, svi smo mi otvorili blog kako bi imali naših 5 minuta, kako bi stvorili jedan naš kutak gdje bi smo mogli pisati o svemu,  a ponajviše o stvarima koje nismo mogli reći na glas. Ali prijateljstva koja su nastala su nešto neprocjenjivo i zaista bih voljela da ne odustajete od pisanja nego da i ovdje napravimo “naše” mjesto, koliko god ovo djelovalo komplikovano možemo pokušati :).

 

Poželit’ ću si dobrodošlicu 😀

 

6 comments

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *